Loading
Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu
Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu, Što ću pozajmit klasičnu strofu! Majčica Gaea nešto je drukča, neg’li je bila Drukčiji danas treba Apolo.
Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću! Drijemajte samo mekom na sagu. Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju, Al vi ste uvijek istoga mnijenja!),
Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno! Očito, da se čudite nešto, Kud li se trgom vucare trome, prostačke psine Podvita repa, kičme ko britva.
Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit Poganom njuškom u svaku tricu! Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin’te, Kastore dragi. Tempora! Mores!
Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi; Što su to ljudi – sigurno znate; Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve, Sve vam je jasno, način korektan.
Bah – il je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed. Sve je uzalud: odlična kuća, Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka, Ne da se tako lako zatajit.
I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida, Željeli nijeste pogledat u zrak; Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj Laznete skromno gospodsku petu.
Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život! Meka vas ruka uze u krilo; Cijela obitelj, odlična kuća i ekcelenca U vas je slavne vidjela dare.
Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto Obijesnim prstom ščepo za uho, Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno, Pružili drugo, repić podvinuv!
Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas Prolazi starost kao u loju, U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato Ne pruža vaša šapa badava!
Eto, što znači biti psetancem odlična gazde! Najlakše k cilju podvita repa! Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te Mirisno peče masna kobasa!
I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu, Polažem lovor preda vas; Slab je to darak, jestive više volite stvari, Odlike više praktične vrsti!
Ipak vam – ne hteć uditi daljem napretku vašem – U uho nešto šapnuti moram: Sve mi se čini, da ste – uglavnom – svojom metodom, Kastore, malko slijedili – ljude!
Oprostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu, Što ću pozajmit klasičnu strofu! Majčica Gaea nešto je drukča, neg’li je bila Drukčiji danas treba Apolo.
Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću! Drijemajte samo mekom na sagu. Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju, Al vi ste uvijek istoga mnijenja!),
Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno! Očito, da se čudite nešto, Kud li se trgom vucare trome, prostačke psine Podvita repa, kičme ko britva.
Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit Poganom njuškom u svaku tricu! Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin’te, Kastore dragi. Tempora! Mores!
Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi; Što su to ljudi – sigurno znate; Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve, Sve vam je jasno, način korektan.
Bah – il je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed. Sve je uzalud: odlična kuća, Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka, Ne da se tako lako zatajit.
I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida, Željeli nijeste pogledat u zrak; Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj Laznete skromno gospodsku petu.
Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život! Meka vas ruka uze u krilo; Cijela obitelj, odlična kuća i ekcelenca U vas je slavne vidjela dare.
Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto Obijesnim prstom ščepo za uho, Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno, Pružili drugo, repić podvinuv!
Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas Prolazi starost kao u loju, U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato Ne pruža vaša šapa badava!
Eto, što znači biti psetancem odlična gazde! Najlakše k cilju podvita repa! Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te Mirisno peče masna kobasa!
I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu, Polažem lovor preda vas; Slab je to darak, jestive više volite stvari, Odlike više praktične vrsti!
Ipak vam – ne hteć uditi daljem napretku vašem – U uho nešto šapnuti moram: Sve mi se čini, da ste – uglavnom – svojom metodom, Kastore, malko slijedili – ljude!