Poetry Analysis

Back to poet

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Original Poetry

Translation

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Izvedi moj narod, o Bože,

“… Izvedi narod moj; o Gospode,

Izvedi ga iz teškog ropstva

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

I skini mu s očiju

I skini mu sa vjeđa pospanih

Još onu tvrdu, zlokobnu koprenu,

Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,

Koja sada prekriva njegove oči!

Što zastire sad oči njegove!

Sjeti se da okrutno ropstvo,

Spomeni se da ropstvo nemilo,

Kao teški nadgrobni kamen,

Ko teško ono stijenje nadgrobno,

Pritisne leđa moje braće,

Na leđima mi tlači bratskijem,

I da su naši neprijatelji

I da nam ljeti naši krvnici

Našoj djeci sudili!

U utrobama djeci sudiše!

O, smiluj se, moćni Bože,

O, smiluj se, silni Jehova,

Prokuni neprijatelje

Prokuni kletvom krvne silnike

I spasi moj narod, o Bože!

I spasi narod moj, o Gospode!”

– Luda želja! Da, ali ljudska je!

– A luda želja! da, al ljudska jest!

Da proklinjem neprijatelje.

Da kunem kletvom krvne silnike.

Da udaram narod, a zbog naroda,

Da bijem narod, a zbog naroda,

O, moj stvore?! A zašto bih ja

O, stvore moj?! A zašto da bih ja

Zbog jednog stvora drugi stvor uništio?!

Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!

Pogledaj zapad tamo, istok ovdje

Gle zapad tamo, istok amo gleđ’

I sjever ondje i ovdje jug,

I sjever ondje i ovuda jug,

A sve sam ovo ispunio ja

A sve sam ovo napunio ja

Životnom klicom, svima je drag vijek

Života klicom, svim je mio vijek

I svačije je pravo disati.

A ti tražiš, da pogazim

A ti tražiš, sam da pogazim

Najveći zakon u prirodi!

U prirodi mi zakon najveći!

Ali da ti je stati onamo,

Al da je tebi stati onamo,

Početak gdje je mom pogledu,

Početak gdje je mojem pogledu,

Tada bi vidio, koliko je mala

Tad vidio bi, što je sićušna

Ta tvoja ljudska, krvna želja.

Ta tvoja ljudska, krvna željica.

S mojih visina, ljudski jadniče,

S visina mojih, ljudski jadniče,

Jednako je mali vrh piramida

Jednako mal je piramidâ rt

Kao rov, što ga neznanac izbaci,

Ko rov, što neznan izbaci ga krt,

I sve je bespomoćna natega! – – –

I bespomoćna sve je natega! – – –

“Nedohvatni su sudovi, Bože,

“Nedohvatni su sudi, Gospode,

U kojima se nama pojavljuješ,

U kojima se nama pojavljaš,

I tvoji zakoni su vječni,

I zakoni su tvoji vječiti,

A da bi tvoj mali, sićušni crv

A da bi crv tvoj mali, sićušni,

Sa tvojim stožerima drmao.

Sa stožerima tvojim drmao.

Davnina mrkla prošlost prekriva,

Davnina mrkla prošlost zastire,

Otkako si u svom Edenu

Otkako si u svojem Edenu

Iz zemlje prvog stvora izveo,

Udahnuo mu besmrtnu dušu,

Udahnuo mu dušu besmrtnu,

Ali to bi mrva s tvoje mrvice.

Al to bi mrva s tvoje mrvice.

I od tada smo svi mi smrtnici

I od onda smo svi mi smrtnici

Komadić tvog velebnog bića,

Komadić tvoga bića velebnog,

Pa sve što jesmo – sitni, maleni,

Ali smo ipak čestica tvog bića!

Al tvog smo ipak bića čestica!

I čovjek eto gord sa rodbinstva

Sa tvojim vječnim iskonom,

Sa vječitijem tvojim iskonom,

O, Bože, o moćni Bože,

O, Gospode, o silni Jehova,

Ponosit diže čelo vedro

Ponosit diže čelo prevedro

I teži tamo gore nad zemlju,

Gdje meki, svilni oblaci plove

Gdje meki, svilni plove oblaci

U zlatnom moru sunčanih zraka,

U zlatnom moru zraka sunčanih,

Gdje je kolijevka njegova duha.

Gdje njegova je duha kolijevka.

Pa, Bože, o, reci, vječni,

Pa, gospode, o, reci, vječiti,

Je li ljudsko čelo za to stvoreno,

Je l’ ljudsko čelo za to stvoreno,

Da u prah pada ropski, kukavno,

I one ruke, u koje si ti

U tajne svijeta postavio ključ,

O, reci, jesu li tako slabašne,

O, reci, jesu l’ tako slabašne,

Da nisu vrijedne s tobom, Bože,

Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,

A u tvoju čast, vladu dijeliti?

A u čast tvoju, vladu dijeliti?

O, klanjam ti se, moćni Bože,

O, klanjam ti se, silni Jehova,

S tvojih visina sve je jednako

S visina tvojih sve je jednako

Na ovoj maloj, sitnoj zemljici.

Ali kod nas ovdje, s našeg pogleda,

Al kod nas ovdje, s našeg pogleda,

Baš nije ravan vrh piramida

Baš ravan nije piramidâ rt

Sa rovovima, što ih diže krt,

Sa rovinama, što ih diže krt,

I makar da je sve to natega!

Već pomiluj mi, moćni Bože,

Već pomiluj mi, silni Jehova,

Tu ludu, smjelu, ljudsku želju;

Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;

Izvedi moj narod, o Bože,

Izvedi narod moj, o Gospode,

Izvedi ga iz teškog ropstva

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

I ne daj, da ti stvor na tvoj oblik

I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj

U prahu leži, čelom puzeći!”

– Po riječima te poznam smjelima,

Da imaš krila, koja uzvija

Sveti plamičak, što sam potakao

Plamičak sveti, što sam potako

U srce prvog onog čovjeka,

Dok sam boljim pojmom grlio svijet.

Dok boljim pojmom grlio sam svijet.

O, jadniče, kad prokleh onda rod

I sve, što smrtna žena baštini

Od zagrljaja s muškim plemenom,

Zaboravih u pravednoj srdžbi

Zaboravih u srdžbi pravednoj

Da duh svoj u tom rodu ubijem,

Da utrnem mu onu iskricu,

Što sam mu u grud svetu metnuo

Što u grud sam mu svetu metnuo

Kao odliku u cijelom stvaranju;

Ko odliku u cijelom stvaranju;

O, neokajna moja pogreško!

Prikratio sam besmrtni vijek,

Prikratio sam vijek besmrtni,

Ali ostade mu plamen iz neba

Al ostade mu plamen iz neba

Kao zapretani žar pod pepelom.

Ko zapretani žar pod pepelom.

I bude katkad, pa se u srcu

Kao zublja žarka iskra razbukti,

Ko zublja žarka iskra razbukti,

I čovjek teži gore nad sebe,

Gdje meki, svilni oblaci plove

Gdje meki, svilni plove oblaci

U zlatnom moru sunčanih zraka,

U zlatnom moru traka sunčanih,

Gdje je kolijevka njegova duha

Gdje njegova je duha kolijevka

Ali bolno – bolno odmah osjeti

Al bolno – bolno odmah osjeti

U ovoj svojoj gustoj kaljuži,

Da ta mu bara nije tuđa krv,

Ali on da nije svojoj hrpi svoj!

Al on da nije svojoj hrpi svoj!

I gle – kad tako već je ukleto –

I prokleto će navijek ostati, –

Smilovat ću se tvojoj želji,

Smilovat ću se tvojoj željici,

Ali jao tebi što si želio.

Al jao tebi što si želio.

I tebi baš, što goriš plamenom

Od silnih, vječnih ideala,

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati.

I narod se prosuo pustarom

I prosuo se narod pustarom

Kao oblaci guste prašine,

Ko oblaci od guste prašine,

Kad vjetrovi zaigraju kolo.

Kad zaigraju kolo vjetrovi.

A što je život – kao i pustara,

A šta je život – ko i pustara,

A što su ljudi – kao i prašina,

A šta su ljudi – ko i prašina,

A nad svim visi krilo udesa

I mota gore, dolje, upored:

I čas se prašak ljeska na suncu

I čas se prašak ljeska o suncu

I prelijeva se bojom šarenom,

I preljeva se bojom šarenom,

A čas ga eno s blatom pomiješana

A čas ga eno s blatom smiješana

I neviđena gdje u kaljuži.

Pred silnim ljudstvom gorio je stup

Od crne zemlje pa sve do sunca.

A usred stupa žario se prst

Na ruci moćnog boga.

Na ruci silnog boga Jehove.

“Ovuda!” – strašno je grmio glas –

“Ovuda!” – strašno grmio je glas –

“U obećani rajski Hanaan,

Kud teče mlijeko i slatki med!”

Kud teče mlijeko i slađani med!”

A božji narod gledao je stup

A narod božji gledao je stup

I šaptao: Baš ga je lijepo vidjeti! –

I šapto: Baš ga j’ lijepo vidjeti! –

I igrao se svake šale.

I sigrao se šale svakakve.

Ali što se trese gora sinajska

Al što se trese gora sinajska

I što to grmi strašnom pustarom?

Na tisuće su onaj čule glas.

Na hiljade su onaj čule glas.

Razumio ga samo genije,

Po drugi put si slušao osudu:

Po drugi put si slušo osudu:

“I tebi baš, što goriš plamenom

Od silnih, vječnih ideala,

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!”

I kad mu – divu – riječ gromovna

Kao oštri šiljak srce prosjeknu,

Ko šiljak oštri srce prosjeknu,

Kad se okrenu svom narodu,

Kad okrenu se svome narodu,

Da nađe tamo nade, okrepe,

Ali ono narod, božja odlika,

Al ono narod, božja odlika,

Sagradio si tele zlaćeno

I tele slavi, a ne Boga!

I tele slavi, a ne Jehovu!

“… Oprosti, vječni, moćni, svemožni,

“… Oprosti, vječni, silni, svemožni,

U naroda je krivi prorok prav

I narodi su velika djeca,

I narodi su djeca velika,

Koja lako kupuju igračke!

Što lako im je kupit igračke!

Oprosti im, o moćni, svemožni,

Oprosti im, o silni, svemožni,

Izvedi moj narod, o Bože!”

Izvedi narod moj, o Gospode!”

Nasmiješio se moćni Bog,

Nasmiješio se silni Jehova,

Ali ima smijeha, kojim sužalost

Al ima smijeha, kojim sužalost

Nad jadnicima suze proljeva.

I taj smijeh je čuo Mojsije

I smijeh taj je čuo Mojsije

Iz vatrenog stupa božjeg,

Iz vatrenoga stupa božijeg,

Što je sjajio ispred naroda

Što sjajio je ispred naroda

Onuda kud je zemlja Hanaan,

I gdje su preko velikih brda

I gdje su preko brda velikih

Na medna polja puti vodili.

Tu na vrhu brda svijetli genije

Tu navrh brda svijetli genije

Raširio je brižljive ruke.

Raširio je ruke brižljive.

Ožario ga sunčani tračak,

Ožario ga tračak sunčani,

Ljepotom ga još osudio Bog,

Ljepotom još ga osu Jehova,

Što ga geniji nose u srcu;

Što geniji ga nose u srcu;

“O, evo tebi, izabrani narode,

“O, evo tebi, izabran narode,

O, evo tebi zemlje rajevne,

Svetu slobodu tu da zagrliš,

Slobodu svetu tu da zagrliš,

Da sretniji ti budu sinovi,

Da srećniji ti budu sinovi,

Nego ti uz pune lonce egipatske!”

Neg ti uz pune lonce misirske!”

Ali stoji svijet – i kao kad krošnjama

Al stoji svijet – i ko kad krošnjama

Polako stane vjetar zibati,

I sve to jače lišće uzdršće,

A granje onda stane pucati,

O, tako krenu žagor narodom

I ču se s hrpe glupa poruga:

– Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!

I zato si nas vukao pustarom,

I zato si nas vuko pustarom,

Da još nam za nju valja strmoglav

Niz ovo gadno brdo srnuti,

Da padnemo na hladna ognjišta!

Da panemo na hladna ognjišta!

I tko je tebi pravo podao,

Slobodi da nas vodiš silovno

Po svojoj volji – kao na uzici

Po svojoj volji – ko na uzici

Od lanaca iz zemlje egipatske?!

Od lanaca iz zemlje misirske?!

Problijedio je silni genije

I kroz srce mu ruglo prožignu:

Da, tko je tebi pravo podao,

Slobodi da nas vodiš silovno

Po svojoj volji – kao na uzici?

Po svojoj volji – ko na uzici?

Tek primio se srca očajno

I dvije mu oči suza zalije.

Još zadnjim trenom vid mu počinu

Na obećanoj zemlji Hanaan,

I glava mu se mrtvo obori.

A gromom grmnu riječ Božja:

A gromom grmnu riječ Jehove:

“I tebi baš, što goriš plamenom

Od silnih, vječnih ideala,

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!”

Explanation

Pjesma 'Mojsije' Silvija Strahimira Kranjčevića odražava duboku zabrinutost za sudbinu naroda i težnju za slobodom. Inspirirana biblijskim motivima, pjesma koristi Mojsijevu priču kao alegoriju za borbu protiv ropstva i nepravde. Kranjčević kroz Mojsijev lik izražava želju za oslobođenjem i pravdom, ali istovremeno prepoznaje ljudsku slabost i sklonost idolopoklonstvu. Pjesma također istražuje ideju božanske pravde i ljudske nesavršenosti, naglašavajući kako vječne težnje i ideali mogu biti izvor patnje, ali i nade. Kroz snažne slike i simboliku, pjesma poziva na promišljanje o ljudskoj prirodi, slobodi i pravdi.

Word Dictionary15

Word	In Croatian	Plain (Croatian)	Pron.
ropstva	zarobljeništva	stanje u kojem je netko pod tuđom kontrolom i bez slobode	rop-stva
zlopatna	teška	koja uzrokuje patnju i bol	zlo-pat-na
mrena	zamagljenost	nešto što prekriva ili zamagljuje vid	mre-na
krvnici	neprijatelji	osobe koje nanose zlo ili štetu drugima	krv-ni-ci
Jehova	Bog	ime za Boga u hebrejskoj tradiciji	Ye-ho-va
piramidâ	piramida	velike trokutaste građevine	pi-ra-mi-da
stožerima	osovinama	središnjim točkama ili osloncima	sto-že-ri-ma
besmrtnu	vječnu	koja ne umire, koja traje zauvijek	bes-mrt-nu
kolijevka	mjesto rođenja	mjesto gdje nešto započinje ili se razvija	ko-li-jev-ka
kaljuži	blatu	prljavštini ili nečistoći	kal-ju-ži
udesa	sudbine	nečega što određuje tijek događaja	u-de-sa
genije	izvanredna osoba	osoba s iznimnim sposobnostima ili talentom	ge-ni-je
Hanaan	obećana zemlja	biblijska zemlja obećana Izraelcima	Ha-na-an
misirske	egipatske	koje pripadaju Egiptu	mi-sir-ske
poruga	ismijavanje	ruganje ili podsmijeh	po-ru-ga

Poet & Context

PoetSilvije Strahimir Kranjčević

EraRealizam

Silvije Strahimir Kranjčević bio je hrvatski pjesnik, književni urednik i prevoditelj. Smatra se najznačajnijim hrvatskim pjesnikom realizma i važnim pravašem. Kao urednik Nade bio je važna kulturna pojava u Sarajevu na prijelazu stoljeća.

View on Wikipedia

WhenKrajem 19. stoljeća

WhyPjesma 'Mojsije' odražava Kranjčevićevu zabrinutost za sudbinu naroda i težnju za slobodom. Inspirirana je biblijskim motivima i izražava težnju za oslobođenjem od ropstva i nepravde.

FormEp

Themes & More

Themes

SlobodaPravdaReligijaLjudska prirodaIdolopoklonstvo

Literary devices

Alegorija: Mojsijeva priča kao simbol borbe za slobodu.Simbolika: Zlato tele kao simbol idolopoklonstva.Metafora: 'mrena' kao prepreka jasnom vidu ili razumijevanju.Personifikacija: Narod prikazan kao dijete koje se igra.

Poetry Analysis

Back to poet

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Original Poetry

Translation

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Izvedi moj narod, o Bože,

“… Izvedi narod moj; o Gospode,

Izvedi ga iz teškog ropstva

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

I skini mu s očiju

I skini mu sa vjeđa pospanih

Još onu tvrdu, zlokobnu koprenu,

Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,

Koja sada prekriva njegove oči!

Što zastire sad oči njegove!

Sjeti se da okrutno ropstvo,

Spomeni se da ropstvo nemilo,

Kao teški nadgrobni kamen,

Ko teško ono stijenje nadgrobno,

Pritisne leđa moje braće,

Na leđima mi tlači bratskijem,

I da su naši neprijatelji

I da nam ljeti naši krvnici

Našoj djeci sudili!

U utrobama djeci sudiše!

O, smiluj se, moćni Bože,

O, smiluj se, silni Jehova,

Prokuni neprijatelje

Prokuni kletvom krvne silnike

I spasi moj narod, o Bože!

I spasi narod moj, o Gospode!”

– Luda želja! Da, ali ljudska je!

– A luda želja! da, al ljudska jest!

Da proklinjem neprijatelje.

Da kunem kletvom krvne silnike.

Da udaram narod, a zbog naroda,

Da bijem narod, a zbog naroda,

O, moj stvore?! A zašto bih ja

O, stvore moj?! A zašto da bih ja

Zbog jednog stvora drugi stvor uništio?!

Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!

Pogledaj zapad tamo, istok ovdje

Gle zapad tamo, istok amo gleđ’

I sjever ondje i ovdje jug,

I sjever ondje i ovuda jug,

A sve sam ovo ispunio ja

A sve sam ovo napunio ja

Životnom klicom, svima je drag vijek

Života klicom, svim je mio vijek

I svačije je pravo disati.

A ti tražiš, da pogazim

A ti tražiš, sam da pogazim

Najveći zakon u prirodi!

U prirodi mi zakon najveći!

Ali da ti je stati onamo,

Al da je tebi stati onamo,

Početak gdje je mom pogledu,

Početak gdje je mojem pogledu,

Tada bi vidio, koliko je mala

Tad vidio bi, što je sićušna

Ta tvoja ljudska, krvna želja.

Ta tvoja ljudska, krvna željica.

S mojih visina, ljudski jadniče,

S visina mojih, ljudski jadniče,

Jednako je mali vrh piramida

Jednako mal je piramidâ rt

Kao rov, što ga neznanac izbaci,

Ko rov, što neznan izbaci ga krt,

I sve je bespomoćna natega! – – –

I bespomoćna sve je natega! – – –

“Nedohvatni su sudovi, Bože,

“Nedohvatni su sudi, Gospode,

U kojima se nama pojavljuješ,

U kojima se nama pojavljaš,

I tvoji zakoni su vječni,

I zakoni su tvoji vječiti,

A da bi tvoj mali, sićušni crv

A da bi crv tvoj mali, sićušni,

Sa tvojim stožerima drmao.

Sa stožerima tvojim drmao.

Davnina mrkla prošlost prekriva,

Davnina mrkla prošlost zastire,

Otkako si u svom Edenu

Otkako si u svojem Edenu

Iz zemlje prvog stvora izveo,

Udahnuo mu besmrtnu dušu,

Udahnuo mu dušu besmrtnu,

Ali to bi mrva s tvoje mrvice.

Al to bi mrva s tvoje mrvice.

I od tada smo svi mi smrtnici

I od onda smo svi mi smrtnici

Komadić tvog velebnog bića,

Komadić tvoga bića velebnog,

Pa sve što jesmo – sitni, maleni,

Ali smo ipak čestica tvog bića!

Al tvog smo ipak bića čestica!

I čovjek eto gord sa rodbinstva

Sa tvojim vječnim iskonom,

Sa vječitijem tvojim iskonom,

O, Bože, o moćni Bože,

O, Gospode, o silni Jehova,

Ponosit diže čelo vedro

Ponosit diže čelo prevedro

I teži tamo gore nad zemlju,

Gdje meki, svilni oblaci plove

Gdje meki, svilni plove oblaci

U zlatnom moru sunčanih zraka,

U zlatnom moru zraka sunčanih,

Gdje je kolijevka njegova duha.

Gdje njegova je duha kolijevka.

Pa, Bože, o, reci, vječni,

Pa, gospode, o, reci, vječiti,

Je li ljudsko čelo za to stvoreno,

Je l’ ljudsko čelo za to stvoreno,

Da u prah pada ropski, kukavno,

I one ruke, u koje si ti

U tajne svijeta postavio ključ,

O, reci, jesu li tako slabašne,

O, reci, jesu l’ tako slabašne,

Da nisu vrijedne s tobom, Bože,

Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,

A u tvoju čast, vladu dijeliti?

A u čast tvoju, vladu dijeliti?

O, klanjam ti se, moćni Bože,

O, klanjam ti se, silni Jehova,

S tvojih visina sve je jednako

S visina tvojih sve je jednako

Na ovoj maloj, sitnoj zemljici.

Ali kod nas ovdje, s našeg pogleda,

Al kod nas ovdje, s našeg pogleda,

Baš nije ravan vrh piramida

Baš ravan nije piramidâ rt

Sa rovovima, što ih diže krt,

Sa rovinama, što ih diže krt,

I makar da je sve to natega!

Već pomiluj mi, moćni Bože,

Već pomiluj mi, silni Jehova,

Tu ludu, smjelu, ljudsku želju;

Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;

Izvedi moj narod, o Bože,

Izvedi narod moj, o Gospode,

Izvedi ga iz teškog ropstva

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

I ne daj, da ti stvor na tvoj oblik

I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj

U prahu leži, čelom puzeći!”

– Po riječima te poznam smjelima,

Da imaš krila, koja uzvija

Sveti plamičak, što sam potakao

Plamičak sveti, što sam potako

U srce prvog onog čovjeka,

Dok sam boljim pojmom grlio svijet.

Dok boljim pojmom grlio sam svijet.

O, jadniče, kad prokleh onda rod

I sve, što smrtna žena baštini

Od zagrljaja s muškim plemenom,

Zaboravih u pravednoj srdžbi

Zaboravih u srdžbi pravednoj

Da duh svoj u tom rodu ubijem,

Da utrnem mu onu iskricu,

Što sam mu u grud svetu metnuo

Što u grud sam mu svetu metnuo

Kao odliku u cijelom stvaranju;

Ko odliku u cijelom stvaranju;

O, neokajna moja pogreško!

Prikratio sam besmrtni vijek,

Prikratio sam vijek besmrtni,

Ali ostade mu plamen iz neba

Al ostade mu plamen iz neba

Kao zapretani žar pod pepelom.

Ko zapretani žar pod pepelom.

I bude katkad, pa se u srcu

Kao zublja žarka iskra razbukti,

Ko zublja žarka iskra razbukti,

I čovjek teži gore nad sebe,

Gdje meki, svilni oblaci plove

Gdje meki, svilni plove oblaci

U zlatnom moru sunčanih zraka,

U zlatnom moru traka sunčanih,

Gdje je kolijevka njegova duha

Gdje njegova je duha kolijevka

Ali bolno – bolno odmah osjeti

Al bolno – bolno odmah osjeti

U ovoj svojoj gustoj kaljuži,

Da ta mu bara nije tuđa krv,

Ali on da nije svojoj hrpi svoj!

Al on da nije svojoj hrpi svoj!

I gle – kad tako već je ukleto –

I prokleto će navijek ostati, –

Smilovat ću se tvojoj želji,

Smilovat ću se tvojoj željici,

Ali jao tebi što si želio.

Al jao tebi što si želio.

I tebi baš, što goriš plamenom

Od silnih, vječnih ideala,

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati.

I narod se prosuo pustarom

I prosuo se narod pustarom

Kao oblaci guste prašine,

Ko oblaci od guste prašine,

Kad vjetrovi zaigraju kolo.

Kad zaigraju kolo vjetrovi.

A što je život – kao i pustara,

A šta je život – ko i pustara,

A što su ljudi – kao i prašina,

A šta su ljudi – ko i prašina,

A nad svim visi krilo udesa

I mota gore, dolje, upored:

I čas se prašak ljeska na suncu

I čas se prašak ljeska o suncu

I prelijeva se bojom šarenom,

I preljeva se bojom šarenom,

A čas ga eno s blatom pomiješana

A čas ga eno s blatom smiješana

I neviđena gdje u kaljuži.

Pred silnim ljudstvom gorio je stup

Od crne zemlje pa sve do sunca.

A usred stupa žario se prst

Na ruci moćnog boga.

Na ruci silnog boga Jehove.

“Ovuda!” – strašno je grmio glas –

“Ovuda!” – strašno grmio je glas –

“U obećani rajski Hanaan,

Kud teče mlijeko i slatki med!”

Kud teče mlijeko i slađani med!”

A božji narod gledao je stup

A narod božji gledao je stup

I šaptao: Baš ga je lijepo vidjeti! –

I šapto: Baš ga j’ lijepo vidjeti! –

I igrao se svake šale.

I sigrao se šale svakakve.

Ali što se trese gora sinajska

Al što se trese gora sinajska

I što to grmi strašnom pustarom?

Na tisuće su onaj čule glas.

Na hiljade su onaj čule glas.

Razumio ga samo genije,

Po drugi put si slušao osudu:

Po drugi put si slušo osudu:

“I tebi baš, što goriš plamenom

Od silnih, vječnih ideala,

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!”

I kad mu – divu – riječ gromovna

Kao oštri šiljak srce prosjeknu,

Ko šiljak oštri srce prosjeknu,

Kad se okrenu svom narodu,

Kad okrenu se svome narodu,

Da nađe tamo nade, okrepe,

Ali ono narod, božja odlika,

Al ono narod, božja odlika,

Sagradio si tele zlaćeno

I tele slavi, a ne Boga!

I tele slavi, a ne Jehovu!

“… Oprosti, vječni, moćni, svemožni,

“… Oprosti, vječni, silni, svemožni,

U naroda je krivi prorok prav

I narodi su velika djeca,

I narodi su djeca velika,

Koja lako kupuju igračke!

Što lako im je kupit igračke!

Oprosti im, o moćni, svemožni,

Oprosti im, o silni, svemožni,

Izvedi moj narod, o Bože!”

Izvedi narod moj, o Gospode!”

Nasmiješio se moćni Bog,

Nasmiješio se silni Jehova,

Ali ima smijeha, kojim sužalost

Al ima smijeha, kojim sužalost

Nad jadnicima suze proljeva.

I taj smijeh je čuo Mojsije

I smijeh taj je čuo Mojsije

Iz vatrenog stupa božjeg,

Iz vatrenoga stupa božijeg,

Što je sjajio ispred naroda

Što sjajio je ispred naroda

Onuda kud je zemlja Hanaan,

I gdje su preko velikih brda

I gdje su preko brda velikih

Na medna polja puti vodili.

Tu na vrhu brda svijetli genije

Tu navrh brda svijetli genije

Raširio je brižljive ruke.

Raširio je ruke brižljive.

Ožario ga sunčani tračak,

Ožario ga tračak sunčani,

Ljepotom ga još osudio Bog,

Ljepotom još ga osu Jehova,

Što ga geniji nose u srcu;

Što geniji ga nose u srcu;

“O, evo tebi, izabrani narode,

“O, evo tebi, izabran narode,

O, evo tebi zemlje rajevne,

Svetu slobodu tu da zagrliš,

Slobodu svetu tu da zagrliš,

Da sretniji ti budu sinovi,

Da srećniji ti budu sinovi,

Nego ti uz pune lonce egipatske!”

Neg ti uz pune lonce misirske!”

Ali stoji svijet – i kao kad krošnjama

Al stoji svijet – i ko kad krošnjama

Polako stane vjetar zibati,

I sve to jače lišće uzdršće,

A granje onda stane pucati,

O, tako krenu žagor narodom

I ču se s hrpe glupa poruga:

– Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!

I zato si nas vukao pustarom,

I zato si nas vuko pustarom,

Da još nam za nju valja strmoglav

Niz ovo gadno brdo srnuti,

Da padnemo na hladna ognjišta!

Da panemo na hladna ognjišta!

I tko je tebi pravo podao,

Slobodi da nas vodiš silovno

Po svojoj volji – kao na uzici

Po svojoj volji – ko na uzici

Od lanaca iz zemlje egipatske?!

Od lanaca iz zemlje misirske?!

Problijedio je silni genije

I kroz srce mu ruglo prožignu:

Da, tko je tebi pravo podao,

Slobodi da nas vodiš silovno

Po svojoj volji – kao na uzici?

Po svojoj volji – ko na uzici?

Tek primio se srca očajno

I dvije mu oči suza zalije.

Još zadnjim trenom vid mu počinu

Na obećanoj zemlji Hanaan,

I glava mu se mrtvo obori.

A gromom grmnu riječ Božja:

A gromom grmnu riječ Jehove:

“I tebi baš, što goriš plamenom

Od silnih, vječnih ideala,

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Umrijet ćeš, kada počneš sam

Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!”

Explanation

Word Dictionary15

Word	In Croatian	Plain (Croatian)	Pron.
ropstva	zarobljeništva	stanje u kojem je netko pod tuđom kontrolom i bez slobode	rop-stva
zlopatna	teška	koja uzrokuje patnju i bol	zlo-pat-na
mrena	zamagljenost	nešto što prekriva ili zamagljuje vid	mre-na
krvnici	neprijatelji	osobe koje nanose zlo ili štetu drugima	krv-ni-ci
Jehova	Bog	ime za Boga u hebrejskoj tradiciji	Ye-ho-va
piramidâ	piramida	velike trokutaste građevine	pi-ra-mi-da
stožerima	osovinama	središnjim točkama ili osloncima	sto-že-ri-ma
besmrtnu	vječnu	koja ne umire, koja traje zauvijek	bes-mrt-nu
kolijevka	mjesto rođenja	mjesto gdje nešto započinje ili se razvija	ko-li-jev-ka
kaljuži	blatu	prljavštini ili nečistoći	kal-ju-ži
udesa	sudbine	nečega što određuje tijek događaja	u-de-sa
genije	izvanredna osoba	osoba s iznimnim sposobnostima ili talentom	ge-ni-je
Hanaan	obećana zemlja	biblijska zemlja obećana Izraelcima	Ha-na-an
misirske	egipatske	koje pripadaju Egiptu	mi-sir-ske
poruga	ismijavanje	ruganje ili podsmijeh	po-ru-ga

Poet & Context

PoetSilvije Strahimir Kranjčević

EraRealizam

View on Wikipedia

WhenKrajem 19. stoljeća

WhyPjesma 'Mojsije' odražava Kranjčevićevu zabrinutost za sudbinu naroda i težnju za slobodom. Inspirirana je biblijskim motivima i izražava težnju za oslobođenjem od ropstva i nepravde.

FormEp

Themes & More

Themes

SlobodaPravdaReligijaLjudska prirodaIdolopoklonstvo

Literary devices