Loading
SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ
SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ
“… Izvedi narod moj; o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I skini mu sa vjeđa pospanih Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oči njegove! Spomeni se da ropstvo nemilo, Ko teško ono stijenje nadgrobno, Na leđima mi tlači bratskijem, I da nam ljeti naši krvnici U utrobama djeci sudiše! O, smiluj se, silni Jehova, Prokuni kletvom krvne silnike I spasi narod moj, o Gospode!”
– A luda želja! da, al ljudska jest! Da kunem kletvom krvne silnike. Da bijem narod, a zbog naroda, O, stvore moj?! A zašto da bih ja Zbog jednog stvora drugi kido stvor?! Gle zapad tamo, istok amo gleđ’ I sjever ondje i ovuda jug, A sve sam ovo napunio ja Života klicom, svim je mio vijek I svačije je pravo disati. A ti tražiš, sam da pogazim U prirodi mi zakon najveći! Al da je tebi stati onamo, Početak gdje je mojem pogledu, Tad vidio bi, što je sićušna Ta tvoja ljudska, krvna željica. S visina mojih, ljudski jadniče, Jednako mal je piramidâ rt Ko rov, što neznan izbaci ga krt, I bespomoćna sve je natega! – – – “Nedohvatni su sudi, Gospode, U kojima se nama pojavljaš, I zakoni su tvoji vječiti, A da bi crv tvoj mali, sićušni, Sa stožerima tvojim drmao. Davnina mrkla prošlost zastire, Otkako si u svojem Edenu Iz zemlje prvog stvora izveo, Udahnuo mu dušu besmrtnu, Al to bi mrva s tvoje mrvice. I od onda smo svi mi smrtnici Komadić tvoga bića velebnog, Pa sve što jesmo – sitni, maleni, Al tvog smo ipak bića čestica! I čovjek eto gord sa rodbinstva Sa vječitijem tvojim iskonom, O, Gospode, o silni Jehova, Ponosit diže čelo prevedro I teži tamo gore nad zemlju, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru zraka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka. Pa, gospode, o, reci, vječiti, Je l’ ljudsko čelo za to stvoreno, Da u prah pada ropski, kukavno, I one ruke, u koje si ti U tajne svijeta postavio ključ, O, reci, jesu l’ tako slabašne, Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode, A u čast tvoju, vladu dijeliti? O, klanjam ti se, silni Jehova, S visina tvojih sve je jednako Na ovoj maloj, sitnoj zemljici. Al kod nas ovdje, s našeg pogleda, Baš ravan nije piramidâ rt Sa rovinama, što ih diže krt, I makar da je sve to natega! Već pomiluj mi, silni Jehova, Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu; Izvedi narod moj, o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj U prahu leži, čelom puzeći!”
– Po riječima te poznam smjelima, Da imaš krila, koja uzvija Plamičak sveti, što sam potako U srce prvog onog čovjeka, Dok boljim pojmom grlio sam svijet. O, jadniče, kad prokleh onda rod I sve, što smrtna žena baštini Od zagrljaja s muškim plemenom, Zaboravih u srdžbi pravednoj Da duh svoj u tom rodu ubijem, Da utrnem mu onu iskricu, Što u grud sam mu svetu metnuo Ko odliku u cijelom stvaranju; O, neokajna moja pogreško! Prikratio sam vijek besmrtni, Al ostade mu plamen iz neba Ko zapretani žar pod pepelom. I bude katkad, pa se u srcu Ko zublja žarka iskra razbukti, I čovjek teži gore nad sebe, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru traka sunčanih, Gdje njegova je duha kolijevka Al bolno – bolno odmah osjeti U ovoj svojoj gustoj kaljuži, Da ta mu bara nije tuđa krv, Al on da nije svojoj hrpi svoj! I gle – kad tako već je ukleto – I prokleto će navijek ostati, – Smilovat ću se tvojoj željici, Al jao tebi što si želio. I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati.
I prosuo se narod pustarom Ko oblaci od guste prašine, Kad zaigraju kolo vjetrovi. A šta je život – ko i pustara, A šta su ljudi – ko i prašina, A nad svim visi krilo udesa I mota gore, dolje, upored: I čas se prašak ljeska o suncu I preljeva se bojom šarenom, A čas ga eno s blatom smiješana I neviđena gdje u kaljuži. Pred silnim ljudstvom gorio je stup Od crne zemlje pa sve do sunca. A usred stupa žario se prst Na ruci silnog boga Jehove. “Ovuda!” – strašno grmio je glas – “U obećani rajski Hanaan, Kud teče mlijeko i slađani med!” A narod božji gledao je stup I šapto: Baš ga j’ lijepo vidjeti! – I sigrao se šale svakakve. Al što se trese gora sinajska I što to grmi strašnom pustarom? Na hiljade su onaj čule glas. Razumio ga samo genije, Po drugi put si slušo osudu: “I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!” I kad mu – divu – riječ gromovna Ko šiljak oštri srce prosjeknu, Kad okrenu se svome narodu, Da nađe tamo nade, okrepe, Al ono narod, božja odlika, Sagradio si tele zlaćeno I tele slavi, a ne Jehovu!
“… Oprosti, vječni, silni, svemožni, U naroda je krivi prorok prav I narodi su djeca velika, Što lako im je kupit igračke! Oprosti im, o silni, svemožni, Izvedi narod moj, o Gospode!” Nasmiješio se silni Jehova, Al ima smijeha, kojim sužalost Nad jadnicima suze proljeva. I smijeh taj je čuo Mojsije Iz vatrenoga stupa božijeg, Što sjajio je ispred naroda Onuda kud je zemlja Hanaan, I gdje su preko brda velikih Na medna polja puti vodili.
Tu navrh brda svijetli genije Raširio je ruke brižljive. Ožario ga tračak sunčani, Ljepotom još ga osu Jehova, Što geniji ga nose u srcu; “O, evo tebi, izabran narode, O, evo tebi zemlje rajevne, Slobodu svetu tu da zagrliš, Da srećniji ti budu sinovi, Neg ti uz pune lonce misirske!”
Al stoji svijet – i ko kad krošnjama Polako stane vjetar zibati, I sve to jače lišće uzdršće, A granje onda stane pucati, O, tako krenu žagor narodom I ču se s hrpe glupa poruga: – Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! I zato si nas vuko pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo srnuti, Da panemo na hladna ognjišta! I tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji – ko na uzici Od lanaca iz zemlje misirske?! Problijedio je silni genije I kroz srce mu ruglo prožignu: Da, tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji – ko na uzici? Tek primio se srca očajno I dvije mu oči suza zalije. Još zadnjim trenom vid mu počinu Na obećanoj zemlji Hanaan, I glava mu se mrtvo obori. A gromom grmnu riječ Jehove: “I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!”
Izvedi moj narod, o Bože, Izvedi ga iz teškog ropstva I skini mu s očiju Još onu tvrdu, zlokobnu koprenu, Koja sada prekriva njegove oči! Sjeti se da okrutno ropstvo, Kao teški nadgrobni kamen, Pritisne leđa moje braće, I da su naši neprijatelji Našoj djeci sudili! O, smiluj se, moćni Bože, Prokuni neprijatelje I spasi moj narod, o Bože!
– Luda želja! Da, ali ljudska je! Da proklinjem neprijatelje. Da udaram narod, a zbog naroda, O, moj stvore?! A zašto bih ja Zbog jednog stvora drugi stvor uništio?! Pogledaj zapad tamo, istok ovdje I sjever ondje i ovdje jug, A sve sam ovo ispunio ja Životnom klicom, svima je drag vijek I svačije je pravo disati. A ti tražiš, da pogazim Najveći zakon u prirodi! Ali da ti je stati onamo, Početak gdje je mom pogledu, Tada bi vidio, koliko je mala Ta tvoja ljudska, krvna želja. S mojih visina, ljudski jadniče, Jednako je mali vrh piramida Kao rov, što ga neznanac izbaci, I sve je bespomoćna natega! – – – “Nedohvatni su sudovi, Bože, U kojima se nama pojavljuješ, I tvoji zakoni su vječni, A da bi tvoj mali, sićušni crv Sa tvojim stožerima drmao. Davnina mrkla prošlost prekriva, Otkako si u svom Edenu Iz zemlje prvog stvora izveo, Udahnuo mu besmrtnu dušu, Ali to bi mrva s tvoje mrvice. I od tada smo svi mi smrtnici Komadić tvog velebnog bića, Pa sve što jesmo – sitni, maleni, Ali smo ipak čestica tvog bića! I čovjek eto gord sa rodbinstva Sa tvojim vječnim iskonom, O, Bože, o moćni Bože, Ponosit diže čelo vedro I teži tamo gore nad zemlju, Gdje meki, svilni oblaci plove U zlatnom moru sunčanih zraka, Gdje je kolijevka njegova duha. Pa, Bože, o, reci, vječni, Je li ljudsko čelo za to stvoreno, Da u prah pada ropski, kukavno, I one ruke, u koje si ti U tajne svijeta postavio ključ, O, reci, jesu li tako slabašne, Da nisu vrijedne s tobom, Bože, A u tvoju čast, vladu dijeliti? O, klanjam ti se, moćni Bože, S tvojih visina sve je jednako Na ovoj maloj, sitnoj zemljici. Ali kod nas ovdje, s našeg pogleda, Baš nije ravan vrh piramida Sa rovovima, što ih diže krt, I makar da je sve to natega! Već pomiluj mi, moćni Bože, Tu ludu, smjelu, ljudsku želju; Izvedi moj narod, o Bože, Izvedi ga iz teškog ropstva I ne daj, da ti stvor na tvoj oblik U prahu leži, čelom puzeći!”
– Po riječima te poznam smjelima, Da imaš krila, koja uzvija Sveti plamičak, što sam potakao U srce prvog onog čovjeka, Dok sam boljim pojmom grlio svijet. O, jadniče, kad prokleh onda rod I sve, što smrtna žena baštini Od zagrljaja s muškim plemenom, Zaboravih u pravednoj srdžbi Da duh svoj u tom rodu ubijem, Da utrnem mu onu iskricu, Što sam mu u grud svetu metnuo Kao odliku u cijelom stvaranju; O, neokajna moja pogreško! Prikratio sam besmrtni vijek, Ali ostade mu plamen iz neba Kao zapretani žar pod pepelom. I bude katkad, pa se u srcu Kao zublja žarka iskra razbukti, I čovjek teži gore nad sebe, Gdje meki, svilni oblaci plove U zlatnom moru sunčanih zraka, Gdje je kolijevka njegova duha Ali bolno – bolno odmah osjeti U ovoj svojoj gustoj kaljuži, Da ta mu bara nije tuđa krv, Ali on da nije svojoj hrpi svoj! I gle – kad tako već je ukleto – I prokleto će navijek ostati, – Smilovat ću se tvojoj želji, Ali jao tebi što si želio. I tebi baš, što goriš plamenom Od silnih, vječnih ideala, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Umrijet ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati.
I narod se prosuo pustarom Kao oblaci guste prašine, Kad vjetrovi zaigraju kolo. A što je život – kao i pustara, A što su ljudi – kao i prašina, A nad svim visi krilo udesa I mota gore, dolje, upored: I čas se prašak ljeska na suncu I prelijeva se bojom šarenom, A čas ga eno s blatom pomiješana I neviđena gdje u kaljuži. Pred silnim ljudstvom gorio je stup Od crne zemlje pa sve do sunca. A usred stupa žario se prst Na ruci moćnog boga. “Ovuda!” – strašno je grmio glas – “U obećani rajski Hanaan, Kud teče mlijeko i slatki med!” A božji narod gledao je stup I šaptao: Baš ga je lijepo vidjeti! – I igrao se svake šale. Ali što se trese gora sinajska I što to grmi strašnom pustarom? Na tisuće su onaj čule glas. Razumio ga samo genije, Po drugi put si slušao osudu: “I tebi baš, što goriš plamenom Od silnih, vječnih ideala, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Umrijet ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!” I kad mu – divu – riječ gromovna Kao oštri šiljak srce prosjeknu, Kad se okrenu svom narodu, Da nađe tamo nade, okrepe, Ali ono narod, božja odlika, Sagradio si tele zlaćeno I tele slavi, a ne Boga!
“… Oprosti, vječni, moćni, svemožni, U naroda je krivi prorok prav I narodi su velika djeca, Koja lako kupuju igračke! Oprosti im, o moćni, svemožni, Izvedi moj narod, o Bože!” Nasmiješio se moćni Bog, Ali ima smijeha, kojim sužalost Nad jadnicima suze proljeva. I taj smijeh je čuo Mojsije Iz vatrenog stupa božjeg, Što je sjajio ispred naroda Onuda kud je zemlja Hanaan, I gdje su preko velikih brda Na medna polja puti vodili.
Tu na vrhu brda svijetli genije Raširio je brižljive ruke. Ožario ga sunčani tračak, Ljepotom ga još osudio Bog, Što ga geniji nose u srcu; “O, evo tebi, izabrani narode, O, evo tebi zemlje rajevne, Svetu slobodu tu da zagrliš, Da sretniji ti budu sinovi, Nego ti uz pune lonce egipatske!”
Ali stoji svijet – i kao kad krošnjama Polako stane vjetar zibati, I sve to jače lišće uzdršće, A granje onda stane pucati, O, tako krenu žagor narodom I ču se s hrpe glupa poruga: – Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! I zato si nas vukao pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo srnuti, Da padnemo na hladna ognjišta! I tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji – kao na uzici Od lanaca iz zemlje egipatske?! Problijedio je silni genije I kroz srce mu ruglo prožignu: Da, tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji – kao na uzici? Tek primio se srca očajno I dvije mu oči suza zalije. Još zadnjim trenom vid mu počinu Na obećanoj zemlji Hanaan, I glava mu se mrtvo obori. A gromom grmnu riječ Božja: “I tebi baš, što goriš plamenom Od silnih, vječnih ideala, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Umrijet ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!”