Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu, Što ću pozajmit klasičnu strofu! Majčica Gaea nešto je drukča, neg’li je bila Drukčiji danas treba Apolo. Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću! Drijemajte samo mekom na sagu. Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju, Al vi ste uvijek istoga mnijenja!), Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno! Očito, da se čudite nešto, Kud li se trgom vucare trome, prostačke psine Podvita repa, kičme ko britva. Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit Poganom njuškom u svaku tricu! Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin’te, Kastore dragi. Tempora! Mores! Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi; Što su to ljudi – sigurno znate; Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve, Sve vam je jasno, način korektan. Bah – il je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed. Sve je uzalud: odlična kuća, Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka, Ne da se tako lako zatajit. I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida, Željeli nijeste pogledat u zrak; Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj Laznete skromno gospodsku petu. Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život! Meka vas ruka uze u krilo; Cijela obitelj, odlična kuća i ekcelenca U vas je slavne vidjela dare. Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto Obijesnim prstom ščepo za uho, Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno, Pružili drugo, repić podvinuv! Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas Prolazi starost kao u loju, U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato Ne pruža vaša šapa badava! Eto, što znači biti psetancem odlična gazde! Najlakše k cilju podvita repa! Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te Mirisno peče masna kobasa! I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu, Polažem lovor preda vas; Slab je to darak, jestive više volite stvari, Odlike više praktične vrsti! Ipak vam – ne hteć uditi daljem napretku vašem – U uho nešto šapnuti moram: Sve mi se čini, da ste – uglavnom – svojom metodom, Kastore, malko slijedili – ljude!

Oprostite, sjene, koje tiho hodaju uz obalu rijeke zaborava, Što ću koristiti klasičnu pjesničku formu! Majka Zemlja je sada drugačija nego prije, Danas nam treba novi Apolon. Oprostite i vi, dragi Castore, plemeniti psiću! Samo spavajte na mekom tepihu. Vani je hladno (ne znam kako to reći na pseći način, Ali vi uvijek mislite isto!), Pada kiša! Kako važno trepćete! Očito vas nešto zbunjuje, Zašto se po trgu vuku lijeni, obični psi S repovima među nogama, leđa kao britva. Lutalice! Uvijek spremne zabadati Svoje prljave njuške u svaku sitnicu! Zaboravljate, rekao bih, ali oprostite, Dragi Castore. Vremena se mijenjaju! Pogledajte, to se događa i kod ljudi; Znate što su ljudi, zar ne? Vidite, vi ste moderan psić, Sve vam je jasno, ponašate se ispravno. Ah – ili je čudo: napredovali ste s vremenom. Sve je uzalud: dobra obitelj, Gdje vas je majka rodila, Ne može se lako sakriti. Kad ste progledali, Niste htjeli gledati u nebo; Prvo ste poljubili nogu Svojoj divnoj gospodarici. Zlatna metoda! Tim poljupcem ste shvatili život! Meka ruka vas je uzela u krilo; Cijela obitelj, dobra kuća i ugled Vidjeli su u vama darove. Kad vas je netko povukao za uho, Vi ste mu nježno ponudili drugo, S repom među nogama! Zato ste tako udobno ležali, zato vam danas Starost prolazi mirno, Iz kuta u kut, kako vam kažu, ali zato Vaša šapa nije beskorisna! Eto, što znači biti psić dobrog gospodara! Najlakše je doći do cilja s repom među nogama! Pitoma njuško, ljubiš nogu, ali za tebe Se peče ukusna kobasica! I ja sam, evo, posvetio pjesmu vašoj vrlini, Polažem lovor pred vas; Slab je to dar, više volite jestive stvari, Praktične vrline! Ipak vam – ne želeći ometati vaš napredak – Moram nešto šapnuti: Čini mi se da ste – uglavnom – svojom metodom, Castore, malo slijedili – ljude!